Zdravlje

Kako dostići isceljenje na putu do ozdravljenja?

Kako dostići isceljenje na putu do ozdravljenja?

Da li prihvatanjem bolesti postižemo isceljenje i kako dostići ovo stanje psihofizičke transformacije?


I ovoga puta, prenosimo vam tekst dr Olivere Ćirković na temu izlečenja i isceljenja, bolesti i ozdravljenja.

Znamo li koji je put do isceljenja, kako odabrati pravi i šta je to što zaboravljamo dok smo zdravi, a shvatimo kad smo bolesni?

Bolest čini čoveka izlečivim, to jest isceljivim. Bolest je prekretnica na kojoj necelovitost može da se pretvori u celovitost, u isceljenost, to jest u zdravlje. To je nešto što sam u svakodnevnom kontaktu sa pacijentima koji boluju on nekog oboljenja, bez obzira da li je u pitanju neko endokrinološko oboljenje, kardiološko, neurološko ili karcinom, kao psihoterapeut koji im pruža psihološku podršku, već davno osvestila u sebi.

kako-dostici-isceljenje-na-putu-do-ozdravlljenja-v

Ravnoteža tela, duše i duha obezbeđuje nam isceljenje. Izlečenje može da se postigne medicinskim intervencijama, adekvatnom terapijom i pridržavanjem određenih savetovanih režima ishrane i načina života. Neki pacijenti se zadovolje time, da ozdrave ili bar da postojeće tegobe i terapiju koju uzimaju svedu na minimum. Druga grupa pacijenata prihvati pojavu nekih simptoma ili manifestaciju bolesti kao poziv da se uhvate u koštac sami sa sobom. Oni su shvatili poruku koje im sopstveo telo šalje – da nisu u skladu sami sa sobom. To je mnogo teži i ozbiljniji put, ali delotvorniji, jer jedini vodi do isceljenja. A da li će pacijent tamo i stići, zavisi od njega samoga. Nije jednostavno uporedo sa terapijama, nekada i teškim i invazivnim metodama izlečenja, susresti se i sa samim sobom i raditi na sebi, na svojoj duši i svome duhu. Dug put, težak put, bolan put, ali opravdan.  

Iako je naravno teško preživljavati nešto i istovremeno pričati o tome, ova isključivost je ublažena našom izuzetnom sposobnošću integrisanja (Polster, 1994.). Kada mi pomoć zatraži osoba sa nekim akutnim simptomom, smatram to darom od Boga. Jednostavno imamo šanse da prihvatimo, pacijent i ja, poziv akutnog simptoma da zajedničkim snagama dođemo do promene. U protivnom, bez obzira na moju želju, ukoliko pacijent to ne želi ili nije spreman, akutni simptom podsećaće nju ili njega kroz dugi niz godina dok konačno ne preraste u neku hroničnu bolest, koja ako ni tada ne bude ugledana i na nju se adekvatno odgovorilo završava se nekom neizlečivom bolešću koja za kraj ima fatalnim ishodom.

Posebnu pažnju posvećujem pedijatrijskoj populaciji, odnosno deci. Obavezno pratim kontakt koji imaju sa roditeljima, kao i svaku reč koju mi da jedan od roditelja ili oba ako dođu zajedno. Tada pratim i način komuniciranja i kontakt koji imaju roditelji. Najveselije je kada u ordinaciju uđu i bake (češće dolaze od deka). To je onda pravo bogatsvo transgeneracijske energije i emocija koje unesu u ordinaciju. Čak i tada bolesno dete (mislim na fizičke simptome) odlazi u pozadinu, a isplivavaju na površinu njihovi međusobni nedovršeni poslovi, koji se sigurno odražavaju na opšte psihofizičko stanje deteta.

kako-dostici-isceljenje-na-putu-do-ozdravlljenja-v1

U navedenim trenucima i radu, bilo lekar, bilo kao psihoterapeut postala sam  svesna istinistosti naslova Polsterove knjige “Život svakog čoveka je vredan romana”, pa ne samo što je život i borba svakog klijenta i pacijenta obolelog od neke bolesti, naročito teške, hronične vredan romana, nego i vreme provedeno u terapeutskom procesu sa ovakvim pacijentima vredno je romana i za samog terapeuta jer: “Terapeut, za trenutak koegzistira u tuđem životu… Kad se stvari gledaju iz perspektive nekoga ko slavi običnost, životu se ponovo vraćaju boje, misli, ukusi, zvuci, ritam, veselje…” (L.Pecotić, 1994.).

Autor: Dr Olivera M. Ćirković, geštalt psihoterapeut, specijalista pedijatrije

Save

Save