Većina roditelja brine da će njihovo dete biti maltretirano. Ali šta ako je dete koje maltretira, moje dete? Šta ako je moje dete nasilnik?
Možda ste dobili telefonski poziv iz škole vašeg deteta. Ili možda od drugog roditelja. A možda ste i sami primetili. U svakom slučaju, ako mislite da vaše dete maltretira druge, veoma je važno da počnete da sa njim ili njom počnete da radite, odmah. Ova vrsta ponašanja povređuje i njih i decu koju maltretiraju i, ako mu se ne stane na put, može ostaviti dalekosežne posledice.
Zadirkivanje ili vršnjačko nasilje?
Ipak, pre nego nastavimo na ovu temu, treba napraviti jasnu razliku. Većina dece u nekom trenutku zadirkuje ili biva zadirkivana od strane drugara. To ne znači nužno da je u pitanju vršnjačko nasilje. Prema definiciji objavljenoj na nacionalnoj platformi Čuvam te, vršnjačko nasilje je svako ponašanje koje ispunjava nekoliko elemenata:
- to je čin koji ima za cilj da se nekome nanese šteta;
- ponavlja se tokom nekog vremenskog perioda:
- odnos snaga između počinioca nasilja i žrtve je neravnopravan (žrtva je slabija) i to je glavna karakteristika nasilja.
Adolescentni i dečiji psihijatar dr Lari Mitnaul vršnjačko nasilje definiše kao “neželjeno, agresivno ponašanje, tipično među decom školskog uzrasta. Obično postoji uočena neravnoteža moći i agresivno ponašanje se ponavlja tokom vremena.“
Vršnjačko nasilje nije ništa novo, ono što jeste novo je način na koji deca vrše to nasilje nad svojim drugarima, a što danas uključuje i internet prostor koji je daleko teže kontrolisati, čime to nasilje postaje još ozbiljnije i opasnije. UNICEF Srbija ima odličan članak na temu digitalnog nasilja.
U vršnjačko nasilje spada svaki oblik ponašanja koji rezultira psihičkim ili fizičkim povređivanjem drugog deteta, u šta spadaju i:
- Uzimanje stvari od druge dece
- Širenje ružnih, netačnih priča o drugoj deci
- Vređanje, nazivanje pogrdnim imenima
- Ignorisanje i isključivanje druge dece iz druženja
- Udaranje i guranje druge dece
O vršnjačkom nasilju detaljno piše i na njegovom iskorenjivanju radi i dr Ćirković, dodajući da “ovaj vid maltretiranja ostavlja tragove i na mentalno zdravlje, kao i na fizičko (sa godinama), još bitnije na dušu.”
Zašto deca maltretiraju
Zašto se neka deca okreću vršnjačkom nasilju? Odgovor je, za razliku od njegovog suzbijanja, krajnje jednostavan: ono rešava njihove društvene probleme. Na kraju krajeva, lakše je nekoga maltretirati nego rešavati stvari, upravljati svojim emocijama i naučiti da se problem rešavaju razgovorom i mirnim putem. Maltretiranje je lak izlaz i, nažalost, neka deca ga prihvataju. Ono što je sigurno jeste da deca koja imaju obrazac maltretiranja neretko u odraslom dobu bivaju nasilnici nad ženom i decom, čak i svojim roditeljima, izazivajući strah i ostavljajući traume nad članovima porodice.
Neki od razloga zašto deca maltretiraju svoje vršnjake mogu biti i ti što:
- žele da se uklope u grupu drugara koji ga/je izbegavaju i da bude deo “ekipe”
- su i sama maltretirana kod kuće ili u školi i pokušavaju da povrate osećaj moći ponašajući se agresivno prema drugima
- ne uspevajući da je nađu na druge načine, traže pažnju nastavnika, roditelja ili drugova iz razreda
- po prirodi su asertivnija i impulsivnija od svojih vršnjaka
- imaju tendenciju da ponašanje druge dece doživljavaju kao neprijateljsko, čak i kada to nije slučaj
- ne shvataju u potpunosti kako se žrtva oseća zbog njihovog ponašanja i ovo se posebno odnosi na mlađu decu
U svetlu nedavnih dešavanja, a i inače, veoma je važno pratiti ponašanje dece u odnosu sa drugom decom, ali i pratiti šta rade kad su na internetu. Koje sajtove posećuju, kakav sadržaj gledaju na društvenim mrežama, o kojim temama razgovaraju između sebe. Mnogo toga možemo uočiti i reagovati samo ako obratimo (još) više pažnje na njihove aktivnosti. i ako reagujemo i na najmanji znak bilo kakve anomalije.
Šta ako je moje dete nasilnik?
Nisam psiholog, roditelj jesam. I, nažalost, imali smo situaciju (ne jednu!) vršnjačkog nasilja, o čemu sam pisala i ranije. Instinktivno, kao i tada kada mi je dete bilo žrtva nasilja, prvi korak bi mi bio da razgovaram sa detetom. Otvoreno i direktno bih adresirala problem, iznela činjenice i tražila da mi dete samo objasni događaj uz detalje, ostavljajući prostor da sve opiše na svoj način, bez upadanja ili bilo kakve osude dok ne završi. I, bilo da verujem ili ne, potrudila bih se da detetu jasno (ponovo) ostavim do znanja šta spada u dobro, a šta u loše i neprihvatljivo ponašanje. U slučaju da događaj izlazi izvan granica mojih moći kao roditelja, ne bih se ustezala da potražim i stručnu pomoć. Jer, vršnjačko nasilje retko nastaje samo po sebi već predstavlja reakciju na neki unutrašnji ili spoljni izazov.
Sledeći korak bi bio da pomognem detetu da shvati posledice svog ponašanja, kao i da se detetu koje je maltretiralo iskreno izvini. i njemu/njoj, kao i roditeljima. Ono što ne bih radila jeste zataškavanje i guranje pod tepih jer time ne doprinosim oporavku ni svog, a ni maltretiranog deteta.
U ceo postupak oko razjašnjavanja sporne situacije od starta bi bila uključena i škola jer samo tako, zajedničkim snagama, mislim da možemo uspešno raditi na suzbijanju vršnjačkog nasilja. Veoma je važno pridržavati se propisanih procedura (koje postoje, samo se paušalno upotrebljavaju), kako bi sve strane bile obuhvaćene i adekvatno adresirane i kako bi se radilo na mirnom razrešenju.
Sledeće mere bi obuhvatale postavljanje jasni(ji)h granica, kao i posledice ako se neprihvatljivo ponašanje slučajno ponovi. Primera radi, ako je nasilje vršeno u školi, kazna bi bila da ne može da ostaje da se igra sa decom nakon završetka nastave. Ako je nasilje vršeno online, bio bi mu oduzet mobilni telefon i pristup internetu na određeni period vremena. Prosto, smatram da decu treba učiti da svaki loš postupak sa sobom nosi negativne posledice.
Ono što smatram važnim istaći je i to da nisu sva deca koja maltretiraju nužno “loša deca”. Mnogi od njih potiču iz dobrih porodica koje su uključene u odgoj i razvoj svoje dece. Pa ipak, greške se događaju, proklizavanja takođe. Jedan loš događaj ne bi trebalo da ih etiketira kao nasilnike. Osim ako u pitanju nije ponavljajući obrazac.
Gde mogu više da se informišem o vršnjačkom nasilju?
Par sajtova na koje uvek upućujem svoje prijatelje i one koji me na tu temu pitaju jesu:
Kako mi je dvoje od troje dece još uvek u školskom uzrastu, sa platformom Čuvam te sam se upoznala za potrebe edukacije odeljenja i Saveta roditelja u školi dece čiji sam član i priznajem da sam prijatno iznenađena ozbiljnošću i odlučnošću države da se zaista pozabavi sa ovom skrivenom epidemijom.
Pored toga, na internetu su dostupne i brojne korisne publikacije namenjene edukaciji roditelja i staratelja, kao što su:
Priručnik Upoznajmo i prepoznajmo e-nasilje
Brošura Kako sprečiti nasilje nad decom u školi/vrtiću?
Vodič za digitalnu bezbednost mladih
Nadam se da vam tekst daje korisne odgovore na neka od pitanja i nedoumice koje možete imati. Kakav je vaš stav po ovom pitanju i imate li još korisnih izvora koji nam kolektivno mogu pomoći da se izborimo sa vršnjačkim nasiljem i zaštitimo decu?
Ostavite komentar