Saveti

Previše je nekad premalo

Previše je nekad premalo
Podeli dalje

previše je nekad premaloČini nam se da živimo u svetu punom obilja, sve imamo, sve je tu pred nama, za nas. Materijalni princip je dostigao svoj vrhunac. Od rođenja nas maze, paze, čuvaju i vole, na nama je samo da koračamo sigurnom stazom i utabanim putem. Sve je u službi nas i naše sigurnosti. Najpre roditelji – uvek su tu za nas, zatim učitelji, nastavnici, profesori, a jednog dana i šef.

 

Čini nam se da živimo u svetu punom obilja, sve imamo, sve je tu pred nama, za nas. Materijalni princip je dostigao svoj vrhunac. Od rođenja nas maze, paze, čuvaju i vole, na nama je samo da koračamo sigurnom stazom i utabanim putem. Sve je u službi nas i naše sigurnosti. Najpre roditelji – uvek su tu za nas, zatim učitelji, nastavnici, profesori, a jednog dana i šef.

Koračamo tim osiguranim stazama, sigurni u sebe, u ono što imamo i ne plašimo se. Ne bojimo se da ćemo jednog dana izgubiti tu zaštitu, zaštitu koja nas kao krov štiti od spoljnih nepogoda. Možda se ponekad i potresemo, neko nam učini nešto nažao, ali uvek možemo da se obratimo zakonu ili državi i čekamo da ispune našu viziju pravde. Sedimo i čekamo, ušuškani, utopljeni, osigurani. Svaki naš korak, sva naša imovina je pod garancijom, osiguranjima, sve samo da se izbegne dašak slobode i nesigurnosti. Tako uvijeni u toplo ćebe sigurnosti živimo svoje male, pišljive živote, plašeci se bilo kakvog iskoraka, bilo kakvog rizika koji bi urušio naše divno izmaštano, čvrsto gnezdo.

A onda se jednog dana probudite i shvatite da nemate ništa. Neko vam je uzeo sve, mama i tata nisu bili tu, zakon ne nalazi krivca, shvatate da ste sami i to je momenat u kome se možete probuditi i shvatiti da je život nepravedan i naći opravdanje i krivce za sopstvenu nesreću, a možete odabrati i onaj drugi način mišljenja, suprotan onom default-nom, onaj u kome konačno shvatate da ste slobodno biće, koje je uvek na ivici života i smrti, biće kome spoljašnja sigurnost ne znači ništa dok god je rob i zatočenik sopstvenih misli.

Momenat buđenja u sebe uključuje svest o nesigurnosti materijalnog, ali slobodu i sigurnost duhovnog – onog davno zaboravljenog principa, koji se još samo pominje u religijama. Okusiti slobodu duha je zaista božanska stvar, videti površnost posedovanja i imanja vidljivog i zaći u sfere nevidljivog je zaista naporan put kojim biće odbacuje ustaljene norme, udobnost sigurne svakodnevnice i zaranja u svet u kome je samo jedinka pod „kapom nebeskom„, borac za sopstveno mišljenje, borac za život.

Živeti vlastiti život je najteža stvar na ovom svetu, zato se rado vraćamo roditeljskom naručju, sigurnim putevima i isprobanim načinima. I tako sve dok ne umremo kao robovi „sigurnosti„, one iste koju vidimo da je lažna tek kad nas ošamari, ali joj se opet rado iznova vratimo i na njoj gradimo kule, biramo najtvrđe i najskuplje kamenje za temelj, nadajući se da se ono neće urušiti. Ali ni ne slutimo, možda se samo ponekad malo pribojavamo, da je naš sigurni dvorac upravo kula od karata, koja će se sravniti čim nam dune povetarac u lice. I onda opet beg ili suočavanje sa sobom – beg u obilje materijalnog ili suočavanjesa  siromaštvom sopstvenih zamisli i ideja.

Siromašan duh gradi kule da bi se utešio, bogatom duhu ne treba obilje propadljive materije da bi živeo u bogatstvu sopstvene celine.

Autor: Tanja Savović

 


Podeli dalje

Ostavite komentar

Click here to post a comment

Facebook