Nemojte žaliti za nekim propuštenim prilikama. Uzmite stvari u svoje ruke i promenite ono što treba da njih uopšte ne bude.
Pukom igrom slučaja, devojka koja je opisala ovu situaciju je fotograf. Ali njena priča može se primeniti na bilo koju situaciju i životnu priču. Pročitajte i izvucite pouku koju je Tammie Joske podelila sa nama.
„Ovo je slika velike greške koju sam pre neki dan napravila.
Sestra mi je poslala poruku tražeći savet o Polaroid/instant aparatima..
Htela je nešto dobrog kvaliteta, autentično i da štampa velike kockaste fotografije. Nalik na one klasične.
Kako sam isto istraživala pre nekoliko godina, mogla sam joj odmah reći da – koliko se sećam – takav proizvod kao nov više ne može naći.
Poslala sam joj fotografiju mog One Step Polaroid aparata koji sam pre nekog vremena kupila a koji sam tek sad izvadila i to zato što je cena za film sa 10 snimaka ovde u Australiji 37$. To je moj aparat za „specijalne prilike“.
Uglavnom, izvadila sam ga i otpakovala iz kutije, uključila i slušala muziku blica koji se zagreva. Fotografisala sam ga telefonom i poslala.
Potom, kad sam htela da ga ugasim, zaglavio se.
Kako, molim? Okrenula sam aparat, usmerila ga ka licu, buljila u njega… osećala sam se poput šimpanze koja pokušava da odgnonetne kako da ga ponovo zatvori.
Bilo je to neko dugme sa strane i pomislila sam „sigurno je to dugme zatvarača…ali toliko dugo nisam koristila ovakve aparate, možda grešim. Možda treba da pritisnem ovo da zatvorim aparat. Ma, dobro, pritisnuću, ionako nema filma unutra“.
Klik.
Blic.
Ups.
Bukvalno sam kriknula „Neeeeee…“
Upravo sam upropastila snimak na fotografisanje zavese i kreveta.
Film koji je bio „samo za specijalne prilike“ i stajao tako više od godinu i po dana. I na koji sam potpuno zaboravila.
Mislim, dobro, to je oko 3.7$ za jednu fotografiju. Nisam plakala zbog toga ili ništa slično. Ali mi jeste bio poput udarca u stomak.

Mnogo fotografa je poput mene sa tim Polaroid aparatom.
Čekamo na priliku, na pravo vreme ili „savršen trenutak“ da budemo bolji fotografi, majstori u svojoj niši, da budemo dovoljno dobri da počnemo da naplaćujemo više i slično.
Umesto da samo krenemo.
Pa tako prolazimo kroz sopstvene emocije, zakazujemo prosečna snimanja po prosečnim cenama, ne radeći zaista ono za šta smo zaista zainteresovani ili zbog čega smo strastveni, ne osećamo zadovoljstvo svojim poslom niti smo ponosni i ne možemo baš jasno da kažemo šta nije u redu ali „ok, jednog dana ću uraditi to nešto, otići na tu radionicu, investirati u taj kurs, imati mentora, otići na taj čas… I TADA ću voleti moje snimke, i TADA ću biti sjajan fotograf.“
I pre nego što znamo, jedna, dve, tri godine prođu… a cena nerada postane daleko veća nego da smo uložili u sebe na početku.
Kao ja i moj Polaroid od 3.70$. Čuvajući poslednji snimak za „neki drugi dan“ i onda drugog dana bude BAM – i u trenutku shvatim cenu ignorisanja prilike koja je sedela preda mnom.
Ne radite to.
Verujte svom instinktu. Ugrabite priliku. Neka DANAS bude taj „neki dan“ kada postajete fotograf kakav želite.“
A pouka je? Ne stavljajte sebe u situaciju da žalite za propuštenim prilikama već grabite svaki momenat da živite život punim plućima. Ne čekajte sutra, šta je to što možete da uradite već danas?
Ostavite komentar