Kakva je to opozicija koja mrmljanjem u bradu protestvuje protiv otimanja medija, potpune otimačine sudstva i policije i pušta niz vodu građane žmureći na Vučićevo stvaranje države u kojoj nema nikakve mogućnosti da običan pojedinac dočeka pravdu?
Već danima me muči pitanje zašto ova srpska nazovi opozicija pristaje na sve uslove naprednjaka? Zašto mlako reaguju kad ih pred izbore u medijima ima tek koliko je zakonska obaveza predstavljanja kandidata, a Vučić ne silazi sa vesti? Svako ko bar malo prati politiku zna da to ćutanje opozicije nije počelo pred ove predsedničke izbore već je sada samo kulminiralo. Sve što je Vučić uradio, svo otimanje medija, sva gašenja emisija i uvođenja cenzura i iniciranje autocenzura, sve je rezultat već dugogodišnjeg ćutanja i klimanja glavom takozvanih lidera opozicije na svu represiju koja je došla od Vučićeve vlasti.
Oni koji bi trebalo da kontrolišu poteze vlasti i da reaguju ako treba i burno, odlučili su da ćutke pristanu na sve siledžijske poteze. Ako je neko od njih i reagovao, bilo je to protokolarno, čisto da izdaju saopštenje, nikako se nisu odlučili da reaguju tako da ta reakcija ima neki efekat, bez obzira koliko će dugo biti potrebno da izazovu efekat i kakve će posledice trpeti oni koji sebe nazivaju opozicijom.
Zašto je to tako? Kakva je to opozicija koja mrmljanjem u bradu protestvuje protiv otimanja medija, potpune otimačine sudstva i policije i pušta niz vodu građane žmureći na Vučićevo stvaranje države u kojoj nema nikakve mogućnosti da običan pojedinac dočeka pravdu? Recimo da vas sutra neki kriminalac povezan sa naprednjacima izbaci iz stana, da vam otme auto ili čak ubije člana porodice (na primer tako što ga pogazi kolima i pobegne, kao što je to uradio Mitrovićev sin), vi nemate kome da se obratite za pravdu. Sudije rade po naređenju vlasti, obična policija nema nikakva prava kao ni vi ni ja, više strukture MUP-a kao i sudstvo, rade za vlast, a neretko su i ogrezli u kriminalu. Vama ne preostaje ništa drugo nego da od javnosti, preko slobodnih medija, tražite pravdu i nadate se u pritisak javnosti i medija na institucije. Ali slobodnih medija više nema ili su tako mali da nemaju uticaj na javnost, pa nama pomoći nema i možemo da se oprostimo od pravde. Onda se neko zapita zašto ljudi putuju autobusima u Vučićevom karavanu, zašto se boje za posao, ko je taj koji može da im preti i uradi nešto nažao. A ko je taj koji će da ih zaštiti?! Ne postoji, ni pojedinac ni institucija. I onda dolazimo do naše ocvale ali obogaćene opozicije i nekih inicijativa i nevladinih organizacija. U njihovim aktivnostima se sve svodi isključivo na ličnu korist i svaki projekat i svaku akciju pokreću iz lične koristi, materijalne ili samopromocije koja opet za krajnji cilj ima materijalnu korist. Ja bih, recimo, od iskrenih opozicionara očekivao da svakodnevno organizuju aktivnosti ispred PIO fonda sve dok se ne definiše jasan program pomoći lečenju dece u inostranstvu za koje nam je postalo sasvim normalno da skupljamo pare SMS-om (a osiguranje svi plaćamo da bi partijske barabe u PIO fondu mogle da se bahate), a da se sve to vreme analizira svaki rukovodilac PIO fonda pojedinačno, šta radi, gde radi, kad dolazi na posao, šta ima u vlasništvu, a šta njegova porodica, šta su imali pre funkcije i slično.
Takođe bih očekivao da opozicija od mene i drugih glasača traži bojkot svih medija koje su sklone cenzuri, tako da kad B92 ugasi emisiju oni osete posledice toga, a ne da oni i PRVA ostave po jednu emisiju na kojoj diktator bazira svoju priču o nemanju cenzure. To naravno podrazumeva i solidarnost kolega koji su ostali na tim medijima recimo posle gašenja emisije Utisak Nedelje koja je potpuno izostala, a opet lideri opozicije su ti koji to moraju da traže od novinara, imenom i prezimenom. Ko ne misli da treba da se solidariše neka ima priliku da to i kaže.
Očekivao bih da lideri opozicije zajedno sa udruženjem novinara pozovu sve kolege iz medija u kojima postoje pritisci i cenzura na potpuni štrajk ili bar da javno objave svaki put kad im neko traži da nešto ne objave, a da im pri tom garantuju zaštitu, pravnu i materijalnu, da uključe strane diplomate i da javno saopšte koje diplomate su pozvane na podršku i ko je odbio da pomogne da se ukine cenzura u medijima.
Od lidera koji žele da Srbija bude normalna država očekivao bih da naprave ne samo Vladu u senci već i dublje sisteme pravosuđa gde bi sa poštenim ljudima u sudstvu i policiji (pod uslovom da naši lideri opozicije poznaju nekoga poštenog) kreirali paralelni sistem koji bi na konkretnim primerima pokazao gde trenutni sistem greši, kako oštećuje narod, gde postoje sumnje o korupciji i slično. Ponavljam, na konkretnim primerima, recimo gore pomenuti slučaj Mitrovićevog sina bi sa advokatima porodice žrtve i poštenim sudijama bio analiziran u detalje i prikazano šta bi u normalnoj državi bio epilog tog suđenja. Ovaj paralelni sistem bi imao još jedan važan zadatak, a to je da zaštiti radnike koji pokušaju da se odupru ropskom statusu u koji ih ova vlast svesno gura. Morali bi da obezbede kompletnu pravnu i materijalnu podršku, opet uz pomoć stranih diplomata i nevladinih organizacija. Ali, kao što primećujete, materijalna pomoć ljudima koji bi zarad istine pali u nemilost vlasti je imperativ. A to bi značilo odricanje nerazumno velikih dohodaka koje su „borci za slobodu i demokratiju“ dodelili sebi po raznim NGO-ima i partijskim kancelarijama. Druga, još veća prepreka, jeste ta da kreiranje sistema koji se bazira na istini i poštenju ne odgovara našim opozicionarima koji su sistem partokratije i saradnje sa kriminalcima preuzeli od Miloševića, a koji je Vučić dodatno unapredio i ugradio mu motor na raketni pogon. Šta će oni sa tim sistemom kad jednom Vučić padne sa vlasti, kako da ga ugase pa da nastave da grade zgrade po Vračarskim pašnjacima, prave ženama kancelarije za evropske integracije, šalju švalerke u ambasade i nepismene rođake guraju u nadzorne odbore? Kako verovati da će rasklopiti i dezinfikovati ovaj bolesni Vučićev sistem kad su onaj Miloševićev upregli da krade za njih umesto da ga spale na lomači lustracije. Osim toga, ti nazovi lideri su toliko dugo u politici da ne postoji ni jedan koji nije zloupotrebio neki položaj, pa zar sam sebi da stavlja omču porekla kapitala oko vrata. Ne može neko da se bori za nezavisno sudstvo, ali da stavi rok od kog će početi istraga. Svi oni to znaju i zato ne talasaju. Ćute kad Vučić jaše po medijima, ne bune se kad radnici nose pelene ili na bolovanju dobijaju otkaze, ne objavljuju liste fiktivno zaposlenih partijaca po javnim preduzećima a imaju ih, lažu da im je stalo, lažu da žele da bude bolje i poštenije… Sve što žele jeste njegovo mesto. A(V) on to zna i pokvaren kakav jeste, koristi to da jednom delu alave „demokratske opozicije i prijatelja“ nudi mesta u ministarstvima, raznoraznim kancelarijama za debele pare ili biznis sa državom čime mu oni daju pun legitimitet da vlada/krade (zdravo Rasime, Svilanoviću, Đilasu, Delevićka, Kori, Trivanka, Kneževiću, Brnabićka, Marko CESID, Šaperu, Kole, Veljo, Đokovići…) a drugom delu koji mu služi da glume višepartijski sistem nudi da im ne dira kapital koji su ispod žita zgrnuli dok su bili na vlasti, a i ne šalje im inspekcije u NVO preko kojih krcaju stotine hiljada evra mesečno (zdravo Čedo, Šutanovče, Verane, Šapiću, Koštunice, Ješiću, Balšoni, Tadiću, Jeremiću, Pešićeva, Mićićka…)
A na kraju krajeva, što bi mnogo talasali kad se i u opoziciji tako lepo živi, sigurno mnogo lepše nego ovi bednici što moraju da rade. Ko jebe poštenje.
Ostavite komentar