Novu godinu započinjemo poučnom pričom u kojom vam preporučujemo da budete učitelj a ne učenik.
Kakvi ste prema sebi budite i prema drugima, pronađite smisao u svemu što radite i vodićete jedan miran i ispunjen život:
Bijahu jednom dva zen-sveštenika koja su hodala šumom vraćajući se u manastir. Kad su došli do rijeke, vidjeli su ženu kako šćućurena uz obalu plače. Bila je mlada i privlačna.
“Šta ti je?” upitao je stariji.
“Majka mi umire. Sama je kod kuće, s druge strane rijeke, a ja je ne mogu prijeći. Pokušala sam”, nastavila je djevojka, “ali struja me vuče i nikad neću stići na drugu stranu bez pomoći. Mislila sam da je više neću vidjeti živu. Ali sada… Sad kad ste se vi pojavili, jedan od vas dvojice može mi pomoći da pređem rijeku.”
“Kad bismo barem mogli”, požalio se mladi. “Ali jedini način da ti pomognemo bio bi da te prenesemo preko rijeke, a naš zavjet čistoće brani nam bilo kakav kontakt sa suprotnim polom. Zabranjeno nam je. Žao mi je.”
“I meni je žao”, rekla je žena. I nastavila plakati. Stariji je sveštenik kleknuo, spustio glavu i rekao:
“Popni se.”
Žena nije mogla vjerovati, ali brzo je uzela svoje prnje i popela se svešteniku na leda. Sveštenik je prilično teško prešao rijeku, a mladić ga je pratio.
Žena se zahvalno i ponizno naklonila, pokupila odjeću i otrčala put sela. Sveštenici su se bez riječi vratili na put prema manastiru. Još im je preostalo deset sati hoda. Malo prije no što su stigli, mladić upita starca:
“Učitelju, ti znaš bolje od mene za naš zavjet čistoće. Ipak, nosio si na leđima onu ženu čitavom širinom rijeke.”
“Ja sam je prenio preko rijeke, to je tačno. Ali šta je tebi da je još uvijek nosiš na svojim leđima?”
Ostavite komentar