Da li je moguća ravnoteža između posla i privatnog života i na koji se to način odnosi na žene i zaposlene majke?
Znate one članke u kojima se opisuje produktivnost nekoga na vodećoj poziciji, kako postižu da sve stignu u zauzetom danu, kad pronađu vreme i da vežbaju i vide se sa prijateljima i slično? Ono što u gotovo svim takvim člancima bolno vrišti jeste činjenica da su svi ti direktori, poslovođe, menadžeri – pa, muškarci. Pitanje se postavlja samo po sebi, zar ne: kako žene i radne mame usklađuju poslovni i privatni život? Šta se dešava sa decom, ljubimcima, kućom, ručkom i večerom, vešom i svim onim neodoljivim kućnim obavezama koje su svakodnevno na listi, o poslu da ne govorimo? Dok vi, kao žena ili roditelj, vežbate u teretani, ili ste na putu, meditirate, šta god – gde su deca, ko kuva ručak i pegla veš, stara se da sve poslovne obaveze budu završene na vreme?
Svi ti članci kao da žele da ignorišemo stvarnost – da postoji tako nešto kao što je uravnotežen poslovni i privatni život – bez vojske ljudi koji vam u tome pomaže. Iskreno, sama ta ideja o ravnoteži – naročito kad govorimo o radnim mamama je apsolutni mit. Sumnjate?
Šta je tačno ravnoteža između posla i privatnog života?
Prema Cambridge rečniku, ravnoteža između radnog i privatnog života je definisana kao „količina vremena koje provedete radeći svoj posao u poređenju sa vremenom koje provodite sa porodicom i radeći stvari u kojima uživate“.
Ideja o ravnoteži je nedostižan standard koji rezultira gotovo stalnim osećajem neuspeha. Nešto sa čim se veliki broj žena (ako ne sve) redovno suočavaju. Prosto, davno je prošao sistem radnog vremena od 7 do 15h, kada su žene do 16h stizale kući, podgrevale ručak za decu spremljen prethodne noći, pripremale veš i ručak za naredni dan i bavile se decom. Prošao je prosto jer život je nemerljivo brži, svakodnevna dinamika se promenila, ali jedna stvar je ostala ista. Ta stereotipna slika žene kao stabilizatora i ljudskog bića koje se nalazi na stalnoj klackalici jer ju je društvo podelilo na dva dela – jedan gde oseća da treba da bude i drugi gde joj društvo to nameće.

Stvari nisu iste za muškarce i žene
Kada ste poslednji put čule da muškarac treba da nađe ravnotežu između poslovnog i privatnog života? Da se opredeli za karijeru ili porodicu? Pronađe vreme u danu da decu odvede u park, uradi nešto po kući i tome slično? Ne da muškarci to danas ne rade; stvari su se na tom polju umnogome promenile na bolje. Pa ipak, neke od vodećih životnih odluka i dalje su podređene rodnim stereotipima po kojem žena ne može biti i majka i karijerista, da nekako mora da bira između to dvoje, žrtvuje jedno zarad drugog. A opet, žena je celo biće i u njoj se nalazi mnogo više nego svega dve uloge koje joj se stalno spočitavaju.
I dalje živimo u svetu u kojem se, kao žene, borimo sa svim onim što se od nas očekuje – ili mislimo da se od nas očekuje – zbog takvog vaspitanja. Težimo da budemo super žene, super majke, žene u karijeri, težimo da nađemo tu zlatnu nit – ravnotežu u poslu i porodici i veoma patimo kada u tome ne uspemo. A ne uspevamo jer je ravnoteža posla i privatnog života mit. Nepostizanje istog čini da, u najmanju ruku, osećamo krivicu zbog neispunjenosti, ako posao trpi nesrećne smo jer se osećamo neuspešno; ako trpi porodica, neostvarene smo kao majke. Stalno osećamo poteškoće u svim smerovima, kao i težinu činjenice da svaki put kada se odlučimo za jedno, ili usmerimo svoju pažnju na neko područje svog života, svesno ne biramo nešto ili nekog drugog.

Šta možemo da uradimo?
Dok se situacija u društvu i odnosu prema ženama u globalu ne reši (a nema izgleda da će skoro, uprkos početnim pozitivnim koracima), jedino što možemo jeste da promenimo svoj odnos prema situaciji.
Pre svega, vreme je da shvatimo i prihvatimo da ravnoteža između posla i privatnog života nije nešto zbog čega treba gubiti glavu, a još manje se zbog toga nervirati, osećati krivicu i stresirati se. Biranje jednog ne znači da odustajete od drugog, ma šta to bilo. Prekovremeni dan na poslu ne znači napuštanje porodice, niti odluka da budete domaćica znači da ste neuspeh od žene. I jedina očekivanja koja treba ispuniti su vaša sopstvena, ma kakva ona bila.
Naposletku, nemati balans ne znači da nam nešto fali ili da nismo kako treba; prosto, ima dana kada će nam sve ići od ruke, ali i dana kad neće. I to je u redu. Ravnotežu ostavimo fizici i ostalim naukama koje je izučavaju, a mi se okrenimo nama samima i svemu onome što čini da se osećamo dobro.
Ostavite komentar