O izborima, kako predsedničkim, tako i onim životnim, svoj osvrt i odgovor na dobijeno pitanje, dala je doktorka Olivera Ćirković, geštalt psihoterapeut.
Novo na portalu Organ Vlasti je i ova rubrika, #PitajtePsihoterapeuta, koju smo pokrenuli u saradnji sad dr Oliverom Ćirković. Svakog utorka, bavićemo se temama koje su vama zanimljive, vama potrebne, vama važne. Šaljite nam pitanja, predloge i sugestije, a mi ćemo se truditi da na njih redovno odgovaramo svakog utorka. U međuvremenu, novosti i zanimljivosti iz oblasti psihoterapije pratite redovno na blogu Psihoterapeut.co.rs.
Pitanje: Doktorka, prošle nedelje smo bili svedoci proglašenja kandidata za predsedničke izbore i različitih naših reakcija. Ta dešavanja su nekako i obeležila prethodnu nedelju. Gde smo mi u svemu tome? Gde su naše granice?
Odgovor: Postaviti granice nije lak posao. Umetnost je naći balans u uzimanju i davanju, u primanju i poklanjanju. Reći DOSTA i ostati miran sa time – e to je umeće!
Mi obično, u skladu sa našim mehanizmima odbrane, imamo različite reakcije, ali najčešće te reakcije nas ne zadovoljavaju, ne ispunjavaju nas. Evo primera: majke često kažu: „E, sad je bilo dosta! Okrećem novi list!“ i onda usledi „kazna“. Prva osoba, koja tu „kaznu“ ukida je majka, ista ona osoba koja ju je i uvela. A zašto? Počinje da se brine da je bila prestroga, da će dete to shvatiti kao poruku da ga manje voli ili se priseti kazni koje je sama proživela pa je ta retraumatizacija pokoleba. Kad jednom pogazite svoju reč, svaki sledeći put uspostavljanja balansa, odnosa koji je i vama i osobi preko puta vas po meri, je teži.
U skladu sa našom istorijom, sa pozadinom i njenom raznolikošću sa kojom stupamo u kontakt, mi postavljamo ili ne granice. Neko ćuti, jer ne treba da se „suprotstavi“ (najčešće mešamo iznošenje stavova sa suprotstavljanjem) autoritetu ili se plaši posledica ili je „nezainteresovan“. Neko reaguje agresivno, pa i preagresivno za neke situacije (i to vam je naučeno, kako kaže naš narod: „Napad je najbolja odbrana“. To je način da odmaknemo drugu stranu od nas i pre nego što stupimo u bilo kakav intenzivniji kontakt). Neko je povređen. Drugi se opet stapa sa „masom“ (tako ima osećaj pripadanja).
Kažu Polsterovi u knjizi Inegrisana geštalt terapija da celog života žongliramo pokušavajući da održimo balans između slobode i priključivanja: “Tokom celog života žongliramo održavajući balans između slobode ili odvojenosti, s jedne strane, i priključivanja ili jedinstva, s druge. Svi mi moramo da imamo izvestan psihološki prostor u okviru koga smo gospodari, u koji možemo nekoga da pozovemo, ali koji niko ne bi trebalo da nam napadne. Ipak, ako uporno insistiramo na svojim teritorijalnim pravima mi rizikujemo da smanjimo postojeći kontakt sa drugima, i da oslabimo sebe. Smanjenje kontakta dovodi do usamljenosti. Svuda oko sebe vidimo ljude koje je smanjenje kontakta dovelo u stanje lične nelagodonosti, iz kog se pothranjuje gomila navika i običaja.“
I da se vratim na Vaše pitanje. Naše reakcije na trenutne društvene i političke situacije u zemlji, potpuno su identične reakcijama u svakodnevnom životu. Samo su sada malo naglašenije, jer nam situacija to omogućava. Da li nam te reakcije odgovaraju pitanje je koje svako sebi treba da postavi. Sledeće pitanje za nas same je: “A šta je ovde moje? Kako ja učestvujem u ovome? Kako kokreiram?” Pazite, i ćutanje je način komunikacije. I to moćan! E sad, šta će ćutanje da izrodi to ne zavisi samo od nas, nego i od strane kojoj ćutimo. I naše ćutanje i naša buka retko kada nama idu u prilog.
Ono što jeste bitno, u životu uopšte, ne samo kao odgovor na postavljeno pitanje, je osvestiti gde smo mi u svemu tome, šta je za nas po meri, šta ili ko nam je potaman, do koje granice i šta ja mogu da uradim da bilo koju situaciju promenim u svoju korist i za svoje dobro, potpuno stavljajući u drugi plan suprotnu stranu iz svojih planova, jer druga strana treba sama da razmišlja o sebi, odnosno koliko joj naše centriranje i pozicioniranje odgovara ili ne. Prvo što na terapiji radimo sa pacijentima je njihovo osnaživanje da poštuju sebe, da se ugledaju, osveste.
Sve teške i bolne situacije, baš kao i lepe i srećne nisu nam se slučajno desile. Ako i iz jednih i iz drugih ne izvučemo ono najbolje, ne naučimo lekciju, onda i jesmo za popravni. I to bez buke!
Ostavite komentar