Kako opisati ovu mladu, nasmejanu damu? Ivana Đorđević je daleko više od poznatog TV lica. Novinarka, voditeljka, PR, blogerka i, sve više, modna influenserka, Ivana je svestrana mlada dama sa kojom vas upoznajemo u današnjem #IntervjuOV.
Kako se rodila ljubav prema novinarstvu i medijima?
Iskreno ljubav prema pisanju postojala je oduvek. Od školskih dana pa naovamo. Prvi tekst mi je objavljen kada sam imala 15 godina, a već sa 17 imala sam svoju stalnu rubriku u tinejdž časopisu. Mediji su došli kao prirodni sled događaja, i zanimljivo je da sam imala želju da radim u političkoj redakciji. Kada sam shvatila koliko je to za mene suvoparno, samo sam prešla na šarene strane. Vremenom sam postala urednik, a televizija je opet došla kao nastavak karijere u medijima. Svaki novi medij samo mi je davao priliku da pokažem šta umem i znam.
Gde pronalaziš inspiraciju za svoj rad – kako na televiziji, tako i u pisanju kolumni?
Interesantno je da sva moja inspiracija oduvek dolazi iz svakodnevnog života. Iz nekih običnih susreta iz replika koje čujem, od čak nekada ljudi koje ni ne poznajem, ali mi govore o tome kako vide život. Nekada jaka emocija koja me pokrene, ne mora uopšte da bude moja, dovoljno je da je osetim kod ljudi. I vrlo bitno, ja nisam folirant. I ja ne pišem da bi me ljudi voleli, nego zato što volim da pišem, a vole me izgleda jer pišem onako kako govorim – britko, jasno i glasno. Bez mnogo ustezanja.
Možda bi trebalo da počnem da se prenemažem, šta znam, vidim da je to jako in (smeh). Isto tako, putovanja me okrepljuju i sa svakog se vratim totalno resetovana za nove izazove. Novi ljudi, novi događaji, sve to čini da osetim damare života jače.
Koga bi od stranih poznatih ličnosti – zvezda, volela da intervjuišeš i zašto?
Mene nikada nisu inpirisali isključivo popularni ljudi, već oni koji imaju životnu priču, profesionalnu misiju i upečatljivu karijeru. Recimo da je to jedna Džoan Kolins, koja bi posle tri muža, nekoliko dece, unučića i jedne svetske karijere koja se protezala od filma, televizije i teatra zaista imala šta da mi kaže. Uvek sam se bezgranično divila ličnostima koje su od svog posla uzimale samo najbolje. Jer nije poenta da budete slavni i da vas ta slava pojede i da vi sami na kraju od toga nemate ništa. Tu je razlika između likova i ličnosti koje se pojavljuju.
Kako izgledaju pripreme za jednu od tvojih emisija, kako biraš sagovornike, koliko ti je potrebno da se pripremiš?
Umem da osetim dobru priču, to je onaj novinarski nerv kod mene. A umem da je lepo ispričam jer sam u duši pisac. Mnogo je bitan osećaj za realnost i osećaj da li je nešto dosadno. To je za TV radnika možda najbitnije. Za pripremu mi je potrebno jako malo, jer posle stotina uživo emisija koje sam uradila za mene ne postoje iznenađenja, već samo izazovi. Sagovornike biram po aktuelnosti i atraktivnosti, neki dođu zbunjeni, neki se dobro preznoje u studiju, ali tek kada pogledaju snimak na YouTubeu shvate da su konkretno od mene dobili fantastičan PR i maksimalno uvažavanje. Sve svoje sagovornike najpre poštujem kao ljude, pa tek onda kao profesionalce, nebitno da li je preko puta mene ambasador, pevačica ili akademski slikar.
Šta je najizazovnije u tome kad vodiš višesatnu emisiju uživo?
Nepredvidivost trenutka i moj lični osećaj da će sve čak i tada biti u redu. Tada je svaki momenat ekskluziva sama po sebi. Traži se stoprocentna koncentracija, osećaj da ste baš tu gde ste i onda sve ide kako treba. Posle četiri godine na TV sa dve emisije nedeljno, kod mene više trema ne postoji, a čak i ako nešto nekad pogrešim što je istina retko, samo se nasmejem i nastavim dalje. Ljudi vole moju spontanost i gledaoci mi nikada nisu zamerili na mojoj iskrenosti. Prosto, vidi se kada ste folirant, pred kamerama pogotovo.
Novinarstvo ili odnosi sa javnošću?
Odnosi sa javnošću, jer novinarstvo je duže u mom životu. I vrlo mi laska kada mi kolege iz posla kažu da boljeg PR-a od mene nisu sreli. Koliko god da sam privatno temperamentna, u poslu kada su odnosi sa javnošću od mene nećete ni čuti ni osetiti ni povišen ton ni ishitrenu reakciju. To je posledica mog radnog iskustva na početku karijere u diplomatiji. Odnosi s javnošću su čista diplomatija. A o kvalitetu mog rada najbolje govore klijenti iz samog vrha estrade sa kojima imam saradnju preko deceniju.
Facebook, Twitter ili Instagram?
Fejsbuk za duža saopštenja. Tviter za mudrolije. Moje i tuđe. Instagram za lične impresije. Kako ja veoma volim fotografije još iz analognog doba, sva tri medija mi odlično služe u promociji mog sajta i YouTbe kanala Ivanineprice.com.
Da nisi novinar, bila bi?
Skoro me ćerka pitala šta sam ja htela da budem kad sam bila mala i ja sam joj odgovorila – nešto važno (smeh). U jednom periodu detinjstva htela sam da budem policajac, što je posledica mog osećaja za pravdu, kada se sada osvrnem. Kasnije sam želela da radim u diplomatiji i to sam sebi ostvar5ila na početku karijere. Ali konkretno, ja se danas bavim svim onim što sam oduvek želela – da bude javni posao, da ono što radim prati i uvažava veliki broj ljudi i da od toga mogu da živim na način koji meni odgovara. Tako da što kaže Čola – ništa ja tu ne bi dir’o.
Kakva je Ivana kad se ugase svetla kamere?
Mnogo zanimljivija nego što može da se pretpostavi. I opuštena i otkačena. Nekada maza, nekada pravo dete. Ali jako draga. To mogu da vam potvrde svi koji me bliže poznaju. Jer, odgovorno tvrdim da je moj privatni život urnebesno zanimljiv i višestruko bogatiji od ovog koji se može videti u javnosti. A da vrlo sam nezgodna kada me neko slaže, prevari ili barem posumnjam da je tako. Mogu dugo da pamtim i dobro i loše. Ali se brzo adaptiram na sve okolnosti i nekim čudom se sve uvek okrene u moju korist.
Šta te čini srećnom?
Jako male stvari. Nekada te male stvari staju u 100ml parfema (smeh), a nekada su ispisane na parčetu papira koje znamo još i pod imenom – avio karta (smeh). Iskrena da budem, odavno sam u fazi kada sve mogu sebi da kupim, ali jako me čini srećnom dobro društvo, lepo veče, vino i gitara recimo. Kada snimim dobar video za svoj YouTube kanal i čujem da se ljudima dopada ono što sam uradila. Ali, najviše me usreće trenuci kada vidim da mi je ćerka Milica izrasla u pametnu i lepu devojčicu. Da su sve moje investicije u smislu vremena, pažnje i razgovora dale jedan sjajan rezultat. Njeni pogledi na svet me nekada toliko nasmeju i vrate u detinjstvo da shvatim koliko sam zapravo srećna što je imam. Jer biti mama je nešto najplemenitije i najlepše što sam u životu iskusila. Znate onaj osećaj kada vas dete pogleda a vi prepoznate svoje oči? E to. I znate šta, kad sumirate sve poslovne i privatne momente, deca su jedino što zapravo vredi i jedino što se stvarno računa.
Ključ za uspeh?
Beskrajna vera u sebe, osećaj za realnost, stabilna ličnost i možda pre svega ovoga – zdrava pamet. Jer sve može da se nauči, ali zdrava pamet mora da se ima. Danas je najteže sresti lojalne, vredne i zdravorazumne osobe. Tek kada se ovo sve ispuni, na red dolazi profesionalizam. Jer ne može imati veliku karijeru neko ko nema pojma sa životom. U to nemati pojma podrazumevam ljude koji se na prvi manji uspeh odaju porocima i pomisle da su bogom dani u nekoj oblasti. To veliki igrači ne rade. To radi samo prosek koji nikada neće imati ozibljnu karijeru.
Poruka za 2018.?
Sad ide ono kad treba da budem pametna (smeh). Da počnemo ovako sebi i svojim najbližima želim puno zdravlja i sreće, a poruka za 2018. definitivno bi bila – gledajte da nađete više vremena za sebe, a manje za nebitne ljude i besmislene priče. I da, ne odustajte od svojih snova, koliko god da drugima nisu jasni, realni ili vam proriču da od toga neće biti ništa.
Ključ vaše sreće i vašeg života – uvek je samo u vašim rukama.
Ostavite komentar