Zašto žrtve ćute, kad, kome i kako treba da prijave, šta se podrazumeva seksualnim zlostavljanjem i silovanjem a šta ne, šta društvo o tome misli i kako smo došli do toga da u 21. veku I DALJE žene osuđujemo, nipodaštavamo, ne verujemo im i dovodimo u pitanje njihova iskustva?
Zatečeni slučajem koji od juče ne prestaje da deli srpsku i ex-Yu javnosti, o tome da je Mika Aleksić uhapšen zbog zlostavljanja i silovanja, a po prijavi glumice Milene Radulović i još nekoliko žrtava, odlučile smo da sa vama podelimo razmišljanja još jedne glumice, Jelene Veljače o celom ovom pogrešno usađenom i omasovljenom sistemu u kojem svi živimo i u kojem su žene, od najranijeg uzrasta, najveće žrtve.
A ako možete, njeno gostovanje u celosti pogledajte u videu ispod:
Slučaj koji nas je sve potresao nije ono o čemu želimo da razgovaramo, ponajpre jer treba ostaviti nadležnim institucijama da se time bave i zlostavljača izvedu na sud pravde. Ne. Ono o čemu želimo da razgovaramo i na šta konstantno ukazujemo pažnju jeste duboko ukorenjen stav, razmišljanje i obrazac ponašanja usmeren ka kontinuiranom omalovažavanju, stalnoj neravnopravnosti i nepovoljnom odnosu žena, a što trpimo od najranijih dana.
Zašto žrtve ćute, pitate se?
Učene smo da smo nežne i nejake, da smo u podređenom položaju u odnosu na dečake, da njihovo pipkanje, štipanje, blage udarce dočekujemo kao znak pažnje, dopadanja i zaljubljenosti. Da je u školi normalno da nam se kradu poljupci, da se lupkamo po dupetu, da nas nastavnici maze i češkaju, da ako obučemo nešto što se dečacima i muškarcima ne dopada – same smo tražile, da silovanje u braku nije silovanje, da od nas samih i toga kako se:
- Ponašamo
- Razgovaramo
- Smejemo
- Gestikuliramo
- Šminkamo
- Oblačimo
- Hodamo
- Reagujemo
- Dišemo
zavisi hoćemo li biti
- Vređane
- Omalovažavane
- Stavljene na naše mesto
- Verbalno ili fizički napadnute
- Zlostavljane
- Silovane
- Ubijene
O seksualnoj eksploataciji dece/devojčica i dečaka/ da ne govorimo, a već smo i pisale o tome.
Neprijatno vam je? I treba. Sve to što sada osećate nije ni približno onom osećaju koje mi žene osećamo 24/7, od pamtiveka. Pokušajte da zamislite izlazak do kontejnera da bacite đubre, odlazak u prodavnicu, do laboratorije, kod lekara, na posao, u šetnju, u park sa decom, na sudar, bilo koju svakodnevnu uobičajenu situaciju u kojoj ZNATE da možete očekivati neku konfrotaciju, netražen komentar, dobacivanje, psovku ili pretnju, daleko bilo nešto gore. I ne, ne preterujemo, to se dešava svakoga dana, svakog trenutka, svakoj od nas. Bez obzira na uzrast, izgled, status, školsku spremu, mesto prebivališta.
To je svakodnevni život koji žene u Srbiji žive. Okruženje u kojem rastemo, stasavamo, podižemo svoju decu. Okruženje i sistem koji nas uče da ćutimo, trpimo, ne pridajemo pažnju i značaj, da okrenemo glavu na drugu stranu, istolerišemo i nastavimo dalje. Okruženje u kojem su uvek muškarci (u poslednje vreme i više žena) ti koji nam nešto objašnjavaju, crtaju i čine da se dodatno osećamo glupo, poniženo, neuvaženo, nevidljivo. Još se pitate zašto žrtve ćute?
Ma, stvarno?
Dosta više. Dosta.
I onda se desi slučaj poput ovog u kojem žena istupi i odluči da kaže dosta demonima, dosta stravičnom iskustvu koje je preživela; odluči da kaže dosta i izvede pred lice pravde napasnika, kriminalca i ona sama bude izložena linču i ponovnom proživljavanju svih horora koje nije mogla ni da zamisli da će je ponovo snaći.
Sram vas bilo. Sve redom.
Promena dolazi od nas samih. Naučite decu da poštuju jedni druge. Naučite dečake da je u redu iskazivati svoje emocije i da se one mogu pokazivati bez nasilja prema devojčicama ili bilo kom drugom biću prema kojem osećaju naklonost. Da ćuškanje, čupkanje, pipkanje, diranje bez dozvole NIJE U REDU. Da žensko NIŠTA NE MORA zato što je žensko. Naučite decu i jedni druge da to što vi mislite da nešto nije nasilje – ne znači da ono to nije. Naučite da poštujete ljude koji istupe sa problemom i o njemu javno govore. naučite da nasilje nad ženama postoji, ovde i sada, da nije zanemarljivo i nije dopustivo. Naučite da ućutite ako nemate ništa konstruktivno da kažete.
I ne, ne treba muškarci da nas brane, očevi da nas upisuju na borilačke veštine, mame da nas oblače u mušku ili preveliku odeću. Društvo treba da se menja, nasilje i nepoverenje da se zamene empatijom, saosećanjem i podrškom i da zajedno radimo na tome da stvari nazivamo pravim imenom i borimo se za bolje okruženje za sve nas.
Ostavite komentar